| Teze za izmjene Zakona o športu |
 |
 |
 |
| Četvrtak, 06 Svibanj 2010 09:53 |
|
Temeljem poziva Hrvatskog olimpijskog odbora na inicijalni sastanak za doradu i poboljšanje Zakona o športu i zamolbe da se dostave prijedlozi za izmjenu istog zakona, Koordinacija gradova sedam zajednica športskih udruga (Dubrovnik, Osijek, Rijeka, Split, Šibenik, Varaždin i Zagreb), održali su u Zagrebu 21. i 22. travnja i u Opatiji 04. i 05. svibnja ove godine zajednički sastanak te u svezi s tim donijeli određene zaključke i prijedloge.
U protekle četiri godine od donošenja Zakona o športu pokazalo se da on u većem dijelu nije primjenjiv u svakodnevnoj športskoj praksi. Kada se još uzme u obzir i činjenica da u međuvremenu nije doneseno desetak zakonom predviđenih pod zakonskih akata, smatramo da u ovom trenutku nije moguće izvršiti samo kozmetičke zahvate u tekstu postojećeg zakona, već je potrebno izvršiti suštinske promjene u postojećem tekstu, odnosno, što bi po našem mišljenju bilo primjerenije, trebalo bi pristupiti izradi novog Zakona o športu. S tim u vezi Koordinacija navedenih gradova predlaže za raspravu o promjenama Zakona o športu slijedeće teze:
Teza 1. – Opća odredba
Smatramo da je športu dosta štete nanijela tvrdnja zakonodavca da se šport temelji na načelu dragovoljnosti, jer tako proizlazi da je šport jedina dragovoljna društvena djelatnost, pa samim tim i manje važna od ostalih.
Isto tako, već samom tvrdnjom da su samo „športske djelatnosti utvrđene ovim zakonom djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku“, negira se značaj ukupnosti športa kao djelatnosti od posebnog društvenog interesa, što također bitno umanjuje značaj športa za razvoj cjelokupnog društva.
Zbog toga bi jedna od osnovnih zakonskih normi trebala glasiti po prilici ovako: „Šport je djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku“.
Teza 2. – Nacionalni program športa i Nacionalno vijeće za šport
Nacionalno vijeće za šport još uvijek nije osnovano i ta činjenica sama po sebi dovoljno govori, a s obzirom na način kako je zamišljeno da se članovi imenuju iz redova državnih i športskih predstavničkih tijela i da se za člana tog vijeća ne treba imati nikakve stručne reference kao ni najosnovnije stručno zvanje ni znanje iz ovog područja, upitan je već i st.1. u čl. 3.koji govori da je Nacionalno vijeće za šport najviše stručno tijelo koje se brine za razvoj i kvalitetu športa u RH.
Takvo vijeće imalo bi smisla samo onda kada bi ga sačinjavali istaknuti neovisni stručnjaci iz pojedinih područja športa (kineziolozi, pravnici, sociolozi, ekonomisti, arhitekti i sl.) i kada bi se za njihov izbor propisali precizni kriteriji.
Teza 3. – Fizičke osobe u športu
U ovom poglavlju kada se govori o pravima športaša u odnosu na kategorizaciju športaša Hrvatskog olimpijskog odbora, treba u buduće daleko preciznije definirati postojeća prava športaša kao i način njihova stjecanja. S tim u vezi potrebno je preispitati postojeću kategorizaciju, jer ona sada obuhvaća prevelik broj športaša i ne razlikuje stvarna vrhunska dostignuća u pojedinim športovima od onih prosječnih itd. S druge pak strane, sadašnja kategorizacija lokalnim zajednicama nameće sve veće obaveze u smislu osiguranja materijalnih prava za tako veliki broj športaša.
Kada su u pitanju treneri može se konstatirati da ovo poglavlje vrvi od niza nelogičnosti pa ga definitivno treba dobrano redefinirati. Činjenica je da se i pored vrlo preciznih kaznenih odredbi i visokih novčanih kazni i dalje zapošljavaju treneri bez adekvatnog zvanja i stručne spreme. Sustav kontrole koji bi to spriječio, kao niti sustav kontrole samog stručnog rada praktički ne postoji.
Isto tako, nelogično je da profesor tjelesne i zdravstvene kulture na može obavljati poslove trenera kod mlađih uzrasnih kategorija npr. a vrhunski športaš bez potrebnog pedagoškog znanja i zvanja, koji je osvojio medalju na europskom ili sličnom prvenstvu to može biti.
Teza 4. – Obavljanje športske djelatnosti sudjelovanja u športskim natjecanjima
Kroz ove su zakonske norme (članak 23. do 26. postojećeg zakona) trebali biti definirani amaterski i profesionalni (ne kao dionička društva) športski klubovi. Nemamo gotovo nikakvih spoznaja da li se ijedan klub registrirao kao profesionalni i što se s njim kao takvim događa, te u kojoj se mjeri ove norme poštuju niti koji su efekti od njih.
Teza 5. – Športski klub-športsko dioničko društvo
Ideja da se športsko dioničko društvo obavezno osniva samo u slučaju stečaja športske udruge (članak 41. st. 2.) od početka nije izgledala dobro, a to se sada definitivno pokazuje u praksi.
Ovom segmentu organiziranja i funkcioniranja športskih klubova i sustavu njihova natjecanja u budućnosti treba pristupiti daleko ozbiljnije nego što je to sada u postojećem zakonu.
Možda treba razmisliti o ideji da bi se svi oni klubovi koji „trguju“ s igračima i s njima imaju profesionalne ugovore o igranju, trebali preoblikovati u športska dionička društva.
Teza 6. – Oblici udruživanja - Športski savez
Princip temeljen na Zakonu o udrugama prema kojemu već samo tri osobe mogu osnovati i športsku udrugu, a slijedom toga takve tri „krnje“ udruge mogu osnovati športski savez dotičnoga športa, unio je u najmanju ruku dodatnu zbrku u funkcioniranju postojećeg sustava športskih klubova, saveza a velikim dijelom i športskih zajednica.
Dodatne probleme u ovom segmentu čini i spoznaja da je vrlo mali broj nacionalnih športskih saveza propisao barem osnovne uvjete koje klubovi moraju zadovoljavati (objekti, stručni kadar, programa, financije i sl.) da bi kao takvi mogli sudjelovati u sustavu natjecanja i participirati u programu javnih potreba.
Teza 7. – Športske zajednice
U svakom bi slučaju trebalo u buduće pojačati ulogu športskih zajednica u odnosu na realizaciju programa javnih potreba, kao i njihovu ulogu u okviru Hrvatskog olimpijskog odbora.
Sve je više, naime, prisutno uplitanje političkih tijela, odnosno lokalnih uprava u realizaciju programa javnih potreba (U Zagrebu npr. A i B program, gdje se kompletan B program realizira kroz Gradski ured za obrazovanje i šport) a to niti prema postojećem zakonu nije dopušteno.
Tako se često puta o zakonom utvrđenim stručnim poslovima iz programa javnih potreba i iz djelokruga športskih zajednica odlučuje u lokalnim političkim tijelima, što je nedopustivo. Za takve protuzakonite radnje u postojećem zakonu ne postoje nikakve sankcije.
Teza 8. – Hrvatski olimpijski odbor
Obzirom da u Hrvatskoj gotovo da i nema kompetentne športske administracije (zavodi, Instituti i sl.) koja bi bila u stanju pratiti sve ono što je ovoj djelatnosti potrebno u smislu praćenja stanja u cjelokupnoj oblasti i izradi strategija i razvojnih programa, novim bi zakonskim prijedlozima Hrvatskom olimpijskom odboru trebalo dati značajnije ovlasti i sredstva da se i u stvarnosti organizira i ekipira s najboljim stručnjacima iz područja športa. Posebno se to odnosi na pitanja vezana za funkcioniranje cjelokupnog sustava lokalnog športa u Hrvatskoj.
Prema Članku 12. Statuta Hrvatskog olimpijskog odbora jedna od glavnih djelatnosti je donošenje strategije razvoja hrvatskog sporta koji bi trebao biti temeljni dokument za izradu Nacionalnog programa športa.
Osim toga, potrebno je razmotriti i potrebu učlanjivanja pojedinih gradskih saveza u HOO kao udruge čija je djelatnost od značaja za promicanje športa, sukladno pravilima Hrvatskoga olimpijskog odbora.
Teza 9. – Školska športska društva, studentske športske udruge, športska rekreacija, šport osoba s invaliditetom
U svakom slučaju ovim djelatnostima treba dati daleko veći značaj u društvu nego je to činjeno do sada, ali prije svega to podrazumijeva borbu za njihov daljnji i bolji status u okviru njihovih bazičnih područja kao što su obrazovanje i zdravstvo.
Školski sport bi trebao provoditi programe sporta sa djecom koja nisu obuhvaćena programima sporta kroz športske klubove.
Teza 10. – Stručni poslovi u športu
U svakom slučaju radi se o dijelu zakona koji je normativno preambiciozan jer kao takav sugerira da bi baš svi treneri u športu morali imati odgovarajuću stručnu spremu (završen fakultet). To je naravno nemoguće postići zbog trenutno financijskih a i kadrovskih mogućnosti našeg društva.
Prema nekim procjenama radi se naime o oko 10.000 trenera koji kao amateri rade u športu a nemaju odgovarajuću stručnu spremu. Ovdje će trebati kroz neke nove zakonske forme i nove forme školovanja omogućiti dijelu trenera efikasnije stručno osposobljavanje nego što je to sada. Također je u tom smislu potrebno preispitati u zakonu definiranu postojeću nomenklaturu stručnih poslova.
Teza 11. – Športska natjecanja
Niti u ovom segmentu športa postojeći zakon nije donio ništa novo niti se poboljšao dosadašnji sustav natjecanja.
U velikom djelu športova, natjecanja su još uvijek u rukama sudačkih i inih lobija, zbog čijih su interesa ti sustavi i dalje često puta preskupi i krajnje športski neučinkoviti.
U kandidaturama za organizaciju velikih športskih natjecanja i dalje vlada određena konfuzija koja dozvoljava športskim funkcionarima pojedinih saveza da samostalno prihvaćaju kandidature a da za to nemaju osigurana sredstva, te na taj način često puta širu društveno političku zajednicu i pojedine lokalne političare stavljaju pred gotov čin. Efekti organiziranja tako kandidiranih natjecanja, bez učešća sponzora iz privrednog miljea, često puta su ne samo financijski, već i sportski upitni. Za takve postupke bi trebalo predvidjeti znatno oštrije kaznene odredbe.
Teza 12. – Športske građevine
Ne poštivanje zakona i propisa iz područja prostornog planiranja od strane onih koji su predložili kao i onih koji su usvojili takav zakon, dovelo je do apsurdne odredbe (Čl. 66. st.1.), u kojoj se govori da će Sabor RH donijeti mrežu športskih građevina
Naravno da takva mreža nikada nije ni predložena a kamoli i usvojena. To je prouzročilo veliku štetu športu u cjelini i to dugoročno, jer na vrijeme nije izvršena rezervacija kvalitetnih prostora za buduću izgradnju športskih objekata, što su pak objeručke iskoristili razni građevinski lobiji te često puta zajedno s lokalnom politikom u urbanim sredinama devastirali i posljednje moguće lokacije za šport. Tako da se ozbiljno postavlja pitanje gdje će se svi ti mladi a i ostali građani u budućnosti baviti športom.
Na žalost u Zakonu o športu nije u opće predviđena potreba revizije programa ni projekta za izgradnju športskog objekta od strane športske zajednice, pa su stoga u posljednje vrijeme učinjeni mnogi propusti pri izgradnji tih objekata, koji su najčešće funkcionalno i tehnološki vrlo loše izvedeni – skupi u izgradnji i još skuplji nego što je to potrebno u održavanju. Jedan takav čak i neizvediv projekt je projekt sanacije stadiona u Maksimiru u što je do sada „ulupano“ oko 100 milijuna eura.
Što je s prihodima drugih nekretnina u sklopu športskog objekta, gdje ti prihodi završavaju i da li se koriste za održavanje cjelokupnog objekta?
Teza 13. – Zdravstvena zaštita športaša
Zdravstvenu je zaštitu športaša prema postojećem zakonu trebalo podići na znatno viši nivo nego što je to bilo do sada. Koliko nam je poznato to je učinjeni jedino u Zagrebu osnivanjem specijalizirane poliklinike za zdravstvenu zaštitu športaša.
Još uvijek nisu od strane nadležnih ministarstava propisani uvjeti, vrste i opseg zdravstvenih pregleda športaša, pa i to jasno govori o ozbiljnosti pristupa nadležnih državnih tijela ovom problemu.
Teza 14. – Financiranje športa
Poglavlje koje gotovo da i nema veze sa samim financiranjem, jer prvenstveno govori o javnim potrebama u športu a i njih bi s obzirom na današnje potrebe športa u svakom slučaju trebalo redefinirati.
S obzirom da je na državnom nivou kao i većini lokalnih sredina iz godine u godinu sve manje učešće športa u godišnjem proračunu tih sredina, potrebno je razmotriti mogućnosti uvođenja minimalnih stopa izdvajanja za šport u odnosu na proračunska sredstva, npr. na nacionalnoj razini ne manje od 0,2% iz državnog proračuna.
U tom slučaju treba razmotriti mogućnost izmjena postojećeg Zakona o igrama na sreću, te sredstva namijenjena za šport temeljem tog zakona usmjeriti na lokalne zajednice, znači tamo gdje se ta sredstva i uplaćuju.
Teza 15. – Kaznene odredbe
Za ovo je poglavlje karakteristično da za mnoge norme koje bi se trebalo poštivati u ovom zakonu niti nema adekvatnih kaznenih odredbi, a one koje jesu propisane, u praksi se zbog ne učinkovitosti državnog aparat gotovo i ne primjenjuju.
Naravno da bi se i za mnoge druge odredbe postojećeg Zakona o športu, o kojima u ovom materijalu ne govorimo, mogle dati i mnogo konkretnije prijedloge za izmjenu postojećih normi, ali smatramo da se prije toga mora provesti šira stručna rasprava i to ne samo o tezama i poglavljima koje smo ističemo u prijedlogu.
Na kraju, koristimo priliku da naglasimo da su predstavnici koji su sudjelovali na navedenim sastancima zastupali interese lokalnih zajednica koje programima obuhvaćaju više od 75% ukupnog sporta u Hrvatskoj te da su teze i zaključci proizišli iz rasprava temeljeni na direktnim iskustvima i kontaktima sa samom bazom (sportaši, športski klubovi, gradski i županijski sportski savezi i sl.) te time čine vrlo veliku interesnu skupinu za koju se ovaj Zakon i propisuje.
Slijedom navedenog nameće se potreba da se dio potpisnika ovih teza aktivno uključi u radnu skupinu koja će izrađivati izmjene i dorade zakona, te u radna tijela HOO koja će donijeti strategiju razvoja hrvatskog športa koja mora biti temelj za izradu Nacionalnog programa sporta i za izmjene i dopune samog Zakona o športu.
|
| Ažurirano Ponedjeljak, 10 Svibanj 2010 10:39 |
